Zabava

Samo sam željela da probam haljinu u jednom BEOGRADSKOM BUTIKU, a onda me je PRODAVAČICA PONIZILA kao niko nikada u životu

Udavala se rođena sestra mog dečka, i to je bila prilika da upoznam čitavu njegovu širu i užu familiju, i naravno da sam željela da izgledam savršeno i da se prikažem u svom punom sjaju. Činjenica je bila da sam, nažalost, nabacila 7, 8 kilograma viška i da u tom trenutku nisam imala ni vremena ni volje da se pozabavim skidanjem istih.

Zato sam riješila da nađem haljinu koja će jednostavno da sakrije šta treba i da mi prosto dobro stoji, što jeste u tom momentu bio viteški zadatak, ali ne i nemoguć – ipak sam imala finu građu. No, haljinu koja će u svemu da ti odgovara – od boje, veličine, dužine do cijene pakleno je teško naći, i sigurna sam da ste u to dobro upućene.

Možda bi sve bilo lakše da mi budžet nije bio ograničen, ali jeste… Bilo kako bilo potraga se nakon beogradskih šoping molova preselila na čuvenu kupoholičarsku zonu za one sa plićim džepom iliti na Bulevar kralja Aleksandra, što je vrlo vjerovatno bila kobna greška. Jer sam upravo u jednom butiku na toj lokaciji doživjela decenijski blam, shvativši da neki ljudi jednostavno ne zaslužuju da obitavaju na ovoj planeti.

Oduvijek sam se ježila butika gdje si oduđen na kontakt sa prodavačicom, jer jedino što želim jeste da sama gledam šta mi odgovara, a šta ne, i da mi niko ne visi nad glavom, sa potencijalom da udijeli komentar koji čak nisam ni tražila. Ne treba mi sufliranje da li je nešto dobro za mene ili ne, da ste dobili nove super, strava, fenomenalne suknje i bluze, da je ovo ili ono sniženo – hvala Bogu, imam oči, pa ću sve sama pogledati.

Elem, da se vratim na priču… Ušla sam u beogradski butik na pomenutoj lokaciji, zapravo našla nekoliko dobrih haljina, krenula put kabine… I pakao je počeo. Prije svega – prodavačica je dežurala milimetar ispred kabine kao da sam potencijalni bombaš samoubica u posjeti ambasadi. Bukvalno sam je čula kako diše, a mislim da bi je bilo koji moj nagao pokret zapravo “opaučio”.

Na svakih minut i po zapitkivala je da li mi je potrebna pomoć i tražila da izađem da i ona vidi kako mi stoje izabrane haljine. Na moje konstatacije da ne treba ništa i da je sve u redu, razočarano je coktala… A onda je riješila da uzme stvar u svoje ruke!

Bila sam praktično samo u donjem vešu, sa haljinom oko zglobova, koju sam pokušavala da isprobam, kada je dotična sasvim slobodno širom razgrnula zavjese kabine, odmjerila me od glave do pete i rekla: “Uf, maco, dobro si ti uspjela da zakamufliraš taj višak kilograma koji imaš. Nisam mislila da si tako krupna”.

To je bio jedan od najužasnijih momenata u životu – da se nađem gotovo naga pred nepoznatom ženom, spremnom da še moje tijelo i moj izgled. Pocrvenila sam kao bulka, nesposobna da kažem bilo šta pametno ili što bi barem donekle ublažilo poniženje koje sam doživjela. Skupila sam mrve svog ponosa, navukla zavjese, obukla se brzinom svjetlosti i izrevoltirano izašla iz butika bez riječi. I naravno, više se nikada u isti nisam vratila.

Da, ljudska nekultura nema granica. Da, taj komentar jeste odraz njenog primitivizma, neprofesionalnosti i nevaspitanja. Da, ni ona sama nije bila odraz savršene žene. Da, samozadovoljna žena nikada ne bi rekla nešto tako drugoj ženi. Da, ona je samo prodavačica u butiku i više je nikada neću vidjeti… Njeno mišljenje nije važno. Ali sve ove riječi utehe meni nisu pomagale – srozala me je i ponizila kao niko nikada i dugo mi je trebalo da zaboravim ovu neprijatnu epizodu u svom životu.

Comments

comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *